Kuc-kuc! Ima li koga?
Toliko dugo nisam bila ovdje, da sam se jedva sjetila kako da otvorim prozor za pisanje novog posta.
Ne mogu da čitam svoje stare postove unazad. Nekih se stidim. Većinom zbog svojih nezrelih zaključaka, koje sam izložila u njima. O drugima. Nekada iz čiste naivnosti, a nekada iz povrijeđenosti. Koja je bila ili nije bila na mjestu. Sada je apsolutno svejedno.
Blogger.ba sam u početku voljela zbog anonimnosti. Ovdje sam došla kao tinejdžerka, da bih pod nadimkom istresala frustracije koje nisam htjela dijeliti sa onima koje znam.
A onda je došlo i to vrijeme kada su svi u mojoj okolini saznali da pišem blog. Neki su na njega nabasali slučajno i nekomplikovanom metodom povezivanja činjenica su otkrili moje tragove. Nekima sam sama otkrila svoj tajni brlog. Neki su ga otkrili onima od kojih sam ga ponajviše skrivala, ali nema veze.
Taj novi, javni karakter ove svaštare po kojoj brljavim, manje-više neredovito, od gimnazijskih dana, počeo mi je goditi. Nisam bila usamljena ovdje, dosta mojih prijatelja, kao i neki novi, virtualni, bili su redovni članovi bloggera.ba.
A onda je došao Facebook i većina nas je otišla. Ja sam otišla i ranije.
Nekada je djelić Nitne bio ovdje. Ona se u međuvremenu promijenila. Postala je opora, skeptična i pomalo ohola. Trudi se da više ne bude toliko naivna i lakomislena. I, budimo iskreni, glupičasta.
Više nije ona koja je bila i ne zna kakvom treba postati. I govori o sebi u trećem licu jednine, što je svakako znak za uzbunu :)
